Tanja Cvitko

Iste godine kada se u Egiptu spašavalo drevno svetište Abu Simbel i zbog izgradnje elektrane podizalo na višu lokaciju, Vodna kula u gradu Mariboru svjedočila je sličnom, ali manjem graditeljskom pothvatu. Podizanje značajne kule pratilo je strogo oko stanovnika i lokalnih medija.

Vid Kmetič predstavlja mariborski Abu Simbel

Godine 1968. Maribor je svjedočio nesvakidašnjem graditeljskom podvigu. Bez njega bi mariborski Lent ostao bez (još jednog) važnog dijela svoje arhitektonske baštine.

Iako je Maribor uspješno preživio napade Mađara 1481. i turske vojske u rujnu 1532., upravo su se tijekom tih opsada gradske zidine pokazale zastarjelima i neprikladnima za novi način borbe koji je donio uvođenje vatrenog oružja. Stoga su se zidine Maribora sredinom šesnaestog stoljeća pretvorile u veliko gradilište. Pod vodstvom talijanskih graditelja, braće Domenica i Andrea dell Alia te Valentina Trevene i Pietra Antonija de Pigrata obnovljen je postojeći zida i utvrda. Grad je također dobio i četiri nova bastiona između 1548. i 1562. godine.

Bastion koji je stajao na današnjoj Koroškoj cesti tik uz tržnicu, štitio je zapadni ulaz u grad kroz Koroška vrata. Bastion uz mariborski dvorac branio je sjeveroistočni dio grada. Takozvane Benetke (Venecija) i Vodna kula štitili su zapadni i istočni kraj zidina uz Dravu.

Vodna kula i značenje za Maribor

Gradnja Vodne kule, vodotornja, odnosno vodobrana započela je 1554., a dovršena 1555. To je peterokutna utvrda, natkrivena topovskom platformom, okrenuta prema koritu rijeke s ciljem obrane grada, osobito od opasnosti sa dravske strane.

Kula je zidom bila povezana sa starijom Židovskom kulom, a kroz zid su u grad vodila Donja vodena vrata. Zanimljivost: račun za zidanje i kamenje od 17. studenoga 1555. godine, koji je napravio nadzornik radova Domenico dell’Allio, pokazuje da je izgradnja bastiona koštala 1024 funte, 3 šilinga i 19 denara.

Strmi krov kojim je i danas pokrivena, kula je dobila tek krajem 18. stoljeća. Vodna kula je stoljećima prkosila ratovima i zubu vremena, no šezdesetih godina prošlog stoljeća prijetilo joj je da zauvijek nestane žrtvovana na oltaru napretka.

Izgradnjom hidroelektrane Zlatoličje i brane u istočnom dijelu Maribora dio Drave koji protječe kroz grad pretvorio se u veliko akumulacijsko jezero. Zbog toga je tok rijeke znatno usporen, a razina se podigla za dobra dva metra.

Žrtvovane su kuće s južne strane Vojašniške ulice, pala je i slavna Venecija u koju su splavari slijetali i u dvadesetom stoljeću. Još prije toga ovaj je peterokutni bastion branio jugozapadni dio gradskih zidina i Gornja vodena vrata. Kuća na kojoj raste stara vinova loza, današnji ponos grada, također je bila predviđena za rušenje. To što još uvijek stoji zaslužan je anonimni stanovnik ove kuće.

Slična sudbina mogla je zadesiti i Vodnu kulu, a samo zahvaljujući marljivosti, domišljatosti i znanju pojedinaca kula još uvijek stoji na mjestu gdje je podignuta prije nešto manje od pola tisućljeća.

Doduše, skoro na istom mjestu.

I u Egiptu zbog elektrane

U godini kada je trajala akcija spašavanja Vodne kule, oko 3000 kilometara južnije, u Egiptu, dogodio se najveći pokušaj spašavanja svjetske kulturne baštine u povijesti. Zanimljivo, i tome je kumovala izgradnja elektrane. Egipatske vlasti odlučile su izgraditi golemu hidroelektranu u blizini grada Asuana na rijeci Nil. Nastalo jezero Nasser poplavilo bi, među ostalim, drevno svetište Abu Simbel iz 13. stoljeća prije Krista, izgrađeno u vrijeme vladavine faraona Ramzesa II. Cijeli svijet uključio se stručnim i financijskim donacijama u spašavanje ove kulturne baštine neprocjenjive vrijednosti. Svetište je izrezano i premješteno dio po dio na višu lokaciju, gdje je ponovno sastavljeno.

Spašavanje mariborske Vodne kule bilo je, naravno, pothvat puno manjih razmjera, ali je bio plod domaćeg znanja i iznimno važan za očuvanje gradske baštine. No, za sličnu seobu, kao što su učinili sa svetištem u Egiptu, naša se Vodna kula pokazala pretvrdim orahom. Građena je žbukom od živog vapna i pretvrda je da bi se rastavljala i pomicala dio po dio.

Vodna kula podignuta za 2,6 metara

U to vrijeme Jože Požauk, viši građevinski tehničar koji je ranije sudjelovao u obnovi kulturno-povijesnih spomenika, imao je nesvakidašnju ideju. Kulu je želio jednostavno – podići.

Izradio je planove i pod njegovim je vodstvom došlo je do podizanja ovog gotovo 1500 tona teškog diva. Prvo su iskopali metar i pol zemlje unutar i izvan zidina, temelji same kule idu još dublje. Na iskopanoj dubini toranj je vodoravno usječen, ojačan i ručno podignut za 2,6 metara, postupno, po 16 centimetara, uz pomoć 14 hidrauličnih dizalica.

Odmah su postavljeni hrastovi pragovi, a nastali otvori ispunjeni su prethodno pripremljenim betonskim blokovima. Radovi nisu smjeli previše stajati zbog sušenja betona. Samo podizanje završeno je u nekoliko mjeseci. Zatim je uslijedilo završno betoniranje umetnutih dijelova zida, završno učvršćivanje obale i uređenje okoliša.

Rekonstrukcija lukova od kamene opeke unutar kule, koji su morali biti srušeni prije podizanja, započela je 1985. Pod nadzorom konzervatora Janeza Mikuža iz tadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika dovršena je 1986., kada je podignuta kula (opet) dobila svoj konačni izgled.

Pogled u budućnost

Jedinstveni građevinski pothvat izazvao je veliko zanimanje građana, sa znatiželjom su pratili uspon kule. Dnevni časopis Večer dopustio si je pogled u budućnost:

– Svjetlosni odsjaj dvaju velikih mostova preko Drave mutno svjetluca na površini novog mariborskog jezera. Sa obnovljene Vodne kule čuju se zvuci glazbe i veselih ljudi. Na parkiralištu su gužve automobila. U lučici tik uz kulu ljuljaju se jedrilice i motorni čamci. Dravska obala ozelenila je i pretvorena je u ugodno šetalište, zapisali su 21. svibnja 1968.

Hoće li se vizija gradske vedute zaista desiti, vidjet ćemo u roku dvije do tri godine. Naime, fotogenična veduta mariborske šetnice Lent trenutačno je u arhitekturnim promjenama zbog intenzivnih građevinskih radova. Ali neka vas dugačko gradsko gradilište nikako ne spriječi od barem kratkog turističkog ili kulturnog upoznavanja prkosnog grada kulture. Možda je nadolazeća prilika lipanjski festivalski gradski ponos, Festival Lent. Naime, zanimljiv dio svog koncertnog programa tradicionalno će pripremiti na pozornici uz gradsku Vodnu kulu.

Dobro nam došli!

Naslovna fotografija: Igor Unuk

Tekst zasnovao i napisao: Vid Kmetič
Prevela i prilagodila: Tanja Cvitko

objavljeno na portalu Turističke priče, 3. 5. 2023.

Slični tekstovi